Tokom besmislenog rata iz Uzica su me celo vreme zvali moji prijatelji Beba i Radisa, uz to, pomagali meni i porodici i to se ne zaboravlja. Iz Beograda me je preko radio amatera cesto zvala moja draga koleginica Azemina Krbic. Secam se da me je 1998. godine nazvala Suzana Mancic. Cula je da gostujem u Svajcarskoj u jednoj diskoteci i nazvala me je. Naravno, bila sam ljuta. Mi smo bile dobre prijateljice, bile smo i komsinice. Kazem, draga Suzana, dobro si se setila nakon toliko vremena. Ona se nesto pocela pravdati. Nema tu pravdanja. Kada pevam, mogu i sama. Ali, kada placem, gde ste onda vajni prijatelji. Naravno, ne moze se tako prekriziti sve sto je bilo. Ali, ostala je zal i jedna neobjasnjiva tuga koja je jos uvijek prisutna. Sto ne znaci da, kada bi Suzana dosla u Sarajevo, da je ja ne bih docekala i primila u svoju kucu, iako je bilo trenutaka kada sam pomisljala da mi niko, bas niko iz Srbije ne treba. Tako smo svi ovdje u Sarajevu razmisljali i osjecali. Od razvoda zivim kod majke Hadzi Pembe. Ponosna sto sam Muslimanka i sto sam ostala verna svom narodu za razliku od Nade Topcagic.

Ima dosta pjevaca koji su za vreme rata bili izrazito nacionalisticki nastrojeni, ali meni to ni malo ne smeta. Svako treba da bude to sto jeste. To vise cijenim i postujem, nego one koji nisu nista. Meni je sasvim normalno sto se jedan Era Ojdanic i jedna Snezana Djurisic osjecaju velikim Srbima, kao sto se i ja osjecam velikom Muslimankom. Smatram da to nikoga ne treba da vrijedja. Ja ih cijenim i uvjek cu ih vise postovati nego one beskicmenjake koji su se pehlivanili.

Beograd je bio moj grad, kao sto je to bilo i Sarajevo, Zagreb, Uzice, u kome sam proglasena za pocasnu gradjanku... Voljela sam raditi tamo, druziti se sa tim ljudima, osjecala sam da pripadam tom podneblju, tom narodu, da je to sve Jugoslavija i jedno. Nisam osjecala nikakve prepreke, nikakve razlike. Ja to bar u svojoj intimi nikad nisam dozivjela i osjetila. Normalno, necu govoriti o pojedincima, jer u svakom zitu ima kukolja. Ja ne bih kucu kupila u Beogradu da nisam osjecala da je to moj grad. Ja sam zivjela u Beogradu, medjutim, kada je krenulo svo ovo zlo u Bosni, kada se sav taj jad srucio na bosanski narod, ja sam jednostavno zaboravila da imam kucu u Beogradu. Na svu srecu, uspjela sam sa jednim prijateljem izvrsiti razmjenu. Taj moj prijatelj, koji je zivio ovdje u Sarajevu, u naselju Grbavica, inace jedan castan pravoslavac, dao mi je ovdje u gradu jedan poslovni prostor za tu kucu. U to vrijeme nije me mnogo ni zanimalo sta ce biti sa tom kucom.

Prilikom gostovanja u Sarajevu videla sam se sa Usnijom Redzepovom. Ocekivala sam da ce mi se javiti telefonom, ali nije kao ni tokom rata. Opet sam otisla na njen koncert. Zao mi je sto nisam otisla da vidim Dzeja, njega sarajevska raja mnogo voli. Voljela bih vidjeti u svom gradu i Sabana Saulica, Miroslava Ilica, Lepu Lukic...

Eto, Goran Bregovic i Zdravko Colic su se vratili svom gradu i na koncertima dozivjeli ovacije. Mi smo merhametli narod, jako brzo prelazimo preko nekih stvari. Brzo oprastamo, ali opet negdje u podsvijesti stoji neka zaoka koja se ne moze tek tako izvaditi. I u srcu, i u podsvijesti, i u venama nasim kroz koje protice ova nasa jadna bosanska krv. Narod je povrijedjen. Zao narodu sto su za sve vrijeme dok je rat trajao u Bosni, Cola i Brega bili negdje po strani. Ljudi bi ovdje bili sretni da se, recimo, Cola pojavio u neko doba agresije na Sarajevo, da jednostavno pokaze tom narodu da on pripada njemu, a ne onom narodu koji nam cini svo ovo zlo. Eto, to je to. Tesko je pricati o tim vremenima. U vreme kada smo ovdje krvarili, kada su moja i sva druga bosanska djeca prezivljavala traume, kada smo svi gladovali, u mraku, bez struje, vode, plina, ogreva, bez igdje icega - u takvim trenucima kada bismo preko akumulatora pogledali tv Beograd i vidjeli svu tu raskos, svu tu svjetlost, mi smo to dozivljavali kao bijes. Oni su se veselili uz sampanjac dok smo mi ginuli ili se borili da prezivimo. Zar se niko od tih ljudi nije sjetio ili udostojio da kaze: "Dajmo nesto uciniti za taj narod tamo, ajmo suosjecati bar za trenutak, ajmo jednom reci: necemo da ucestvujemo u nekoj emisiji ili na nekom koncertu u znak protesta. Ne.I zato smo mi povrijedjeni, tako da je tesko pricati o samo veselim stvarima.

Kad sam, uz mog prijatelja, saradnika i autora najvecih hitova Milica Vukasinovica, prolazila kroz Republiku Srpsku ka Srbiji, prolazila sam kroz Doboj, Bijeljinu i druga mesta. Ljudi su me prepoznavali i bilo im je drago sto me vide. Pitaju: pjevam li jos? Kazem: bezbeli da pjevam! A oni onda: a kad ces nam pjevati? Kad me pozovete. Meni bi trebalo da budu svugdje i uvijek otvorena vrata sirom bivse Jugoslavije, jer sam bila jugoslovenski pjevac, jugoslovenska zvijezda i punila sam dvorane sirom te bivse zemlje. Smetao mi je bivsi sistem u Beogradu, i zato sam cekala da padne diktatorski rezim pa da se tamo vratim. Sto se tice samog naroda, tu nikada nije bilo neceg spornog. Silne lazi su o meni objavljivane tokom rata, a nadam se da niko ozbiljan i normalan nije mogao povjerovati u njih. Proslo je vreme, strasti su se stisale, i zato sam se vratila u Srbiju i u beogradskoj diskografskoj kuci "Best rekords", koju vodi odlican menadzer Zoran Basanovic, izdala novi album. Puno toga bih napisala u ovoj ispovjesti, ali, o tom potom.