Make your own free website on Tripod.com
Interviews
Goran Bregovic za Balkanmedia.com - Octobar 2001

Interwievs

Alka Vuica
Arsen Dedic
Goran Bregovic
Nele Karajlic
Emir Kusturica
Bora Djordjevic
Djordje Marjanovic
Goran Bregovic
Hanka Paldum
Djordje Balasevic
Haris Dzinovic
Hari Mata Hari
New page title
Momcilo Bajagic Bajaga
Neda Ukraden
Rambo Amadeus
Zdravko Colic
Danis Tanovic
Elvis J. Kurtovic

Goran Bregovic
Od sesnaeste do osamnaeste godine u moj mozak uvaljao sam mnogo LSD-a


Cijeli zivot imam mali problem sto se nikad ne vezujem prejako za bilo sta. Tako da sad, kad se ubacim u ovako nesto kao sto je Bijelo dugme, lijepim se polako, ovako retroaktivno zato jer sam bio otisao od svega sa velikom radoscu. Zato sto mi je poslednjih petnaestak godina smetalo da izigravam poznatog coveka.

Da nije bilo rata, ja sam vec bio vidjen za penziju. Nisam hteo vise nista da radim. Od kako sam kupio kucu na moru, isao sam i vjezbao se za penziju s ribarima. Da nije bilo rata, ja prakticno vise nikad ne bih radio. Mislio sam da sam i previse radio, previse bio poznat i to me je jako nerviralo.

Sad kad neko kaze Bijelo dugme, ja se sjetim da sam morao da budem tinejdzerska zvijezda i kad o tome danas razmisljam to mi je tako blesavo. Ali kada vratim film unazad, sjetim se i tih lijepih stvari. Znas, i danas kad neko krene da svira gitaru krene s tim da mu se desi sve ono sto se desilo Bijelom dugmetu. Ja imam problem sto sam to izgustirao odavno, i to me je poslednjih petnaest godina zamaralo. Radio sam svake dve, tri godine plocu, zatim turneju, pa sam podnosio da budem poznat na par mjeseci, ali sam zivot bez Bijelog dugmeta dozivio kao veliko olaksanje. Napokon mogu da radim onako kako sam sanjao poslednjih petnaestak godina, a to je da pravim ploce, da ih ljudi kupuju i imaju kod kuce, a da ja nisam obavezan da se slikam zbog toga.

U rokenrol se uvijek ulazilo sa vrlo jednostavnim razlogom, zbog toga sto su devojcice vise volele gitariste od automehanicara. To je svuda isto i nije nista tajanstveno. Kasnije, ovi sto su talentovaniji nadju neki motiv vise u svemu tome i ostanu.

Kad vratim film unazad, sjecam se da sam sa petnaest godina svirao u kafani. I kad sam uspio, onda sam rekao: Stani, to sam vec odradio jednom u zivotu i vise se nikad necu vratiti u kafanu, makar i morao biti profesor filosofije. Sa osamnaest sam bio profesionalac u inostranstvu, tako da posle nisam imao zelju da ponovo radim u inostranstvu.

A tih sedamdesetih godina Sarajevo je imalo jednu atmosferu koja je bila jako zgodna, atmosferu strahovitog mijesanja umjetnika. Mogao si na istom mjestu naci pjesnike iz te generacije koja je vjerovatno najbolja generacija Rajko Nogo, Dusan Trifunovic, Radovan Karadzic.. svi su oni bili krug oko kojeg se recitovalo i pjevalo za istu publiku. Prakticno, istu publiku koja je isla na vjeceri poezije, posecene jednako kao i muzika. Sjecam se maratona poezije... E, iz te atmosfere je izasla jedna generacija pjesnika koje mi danas znamo kao najvece i najznacajnije pjesnike sarajevske i ovih muzicara koje danas znamo, u sirokom potezu, od Indeksa pa do recidiva, grupa koje su izasle iz Sarajeva poslijednjih par godina.

Kao klinac od sesnaeste do osamnaeste godine u mozak sam uvaljao toliko puno LSD-a, da moj mozak nikad nakon toga nije radio ljudski. Od mog mozga nikad nisam ocekivao neke ozbiljne akcije, tako da nisam ni sjeo da ucim nesto ozbiljno. Studirao sam filosofiju i sociologiju zato sto je to bilo na pragu neke ne bas narocito ozbiljne nauke, da se ne mora bas nesto strogo raditi. Kasnije sam strogo svjesno odgajao svoje neznanje kao poseban oblik znanja. Ja objektivno imam malo mozga koji je nekooperativan, ali jos kad mu dodam da radim na tome, onda dobijem minimalna zanatska znanja. Ali, to mi omogucuje da budem otvoren za mnoge stvari. Vjerovatno mogu da sintetizujem slobodnije nego neko drugi ko je specijalista. Neko ko ne zna, u mogucnosti pravljenja sinteza mu se otvaraju cuda. Znanje je uvijek teznja ka poznatom. Razlika izmedju skolovanog i spontanog muzicara je u tome sto spontani muzicar uvijek sto savrsenije ispunjava postavljeni zadatak. Moja srecna okolnost je taj invaliditet mozga i sto svijesno konzerviram talenat. Srecom, uvijek smo imali dovoljno para da platimo nekoga ko zna sta meni treba, tako da sam uvijek imao najbolje muzicare, dirigente. A moja uloga je bila da sve to duva oko mene.

Ja sam imao pauzu kad sam se vratio iz Italije i upisao fakultet. Pola godine nisam uopste svirao. Tek na cetvrtoj godini nekom je palo na pamet da idemo nesto da snimamo. Malo je falilo da postanem nesretni profesor marksizma. E sad, ispalo je da sam ja neko ko ima sretne struje oko glave, sve sto radim odmah uspjeva, tako da je i to uspjelo sa ljudima sa kojima sam ja prije toga bio u inostranstvu, Zeljkom Bebekom i Zoranom Redzicem...