Make your own free website on Tripod.com
Interviews
Goran Bregovic za Balkanmedia.com - Novembar 2001

Interwievs

Alka Vuica
Arsen Dedic
Goran Bregovic
Nele Karajlic
Emir Kusturica
Bora Djordjevic
Djordje Marjanovic
Goran Bregovic
Hanka Paldum
Djordje Balasevic
Haris Dzinovic
Hari Mata Hari
New page title
Momcilo Bajagic Bajaga
Neda Ukraden
Rambo Amadeus
Zdravko Colic
Danis Tanovic
Elvis J. Kurtovic

Goran Bregovic
Bio mi je dirljiv i sladak socijalisticki kiceraj


Prije "Bijelog dugmeta" objektivno niko nije mogao da zivi od rokenrola. To je nas patent. Svi su, onako, svirali uz studije a posle, zna se, radis neki normalan posao. Niko nije blesav da se time zamajava cijeli zivot. Tako da smo mi prakticno izmislili da se moze od toga zivjeti.

Imam osjecaj da je prvih pet, sest godina proslo strasno brzo. Mi smo oko prva dva, tri LP-ja bili prakticno po tristo dana na truneji. A kad si na turneji, dovedes se u stanje savrseno dobro raspolozenog idiota i to je bolest svih rokenrol bendova na svijetu. Neprekidno ides iz hotela u hotel, na tristo dana prakticno. Promijenis sto pedeset zena.To te vodi u jednu vrlo zabavnu idiotiju. Prakticno nemas dodir ni sa jednim problemom. Izuzev jednog jutra kad ti to sve dosadi, kao sto je meni na kraju dosadilo.

Zivot tinejdzerske zvijezde je svuda u svijetu isti. Ludilo, alkohol, budalisanje... Kad se danas u to vratim... nije zgodno ni sve sada pricati. Mozete zamisliti sav taj period koji je podrazumevao par tih ekskurzija na Istok. Na Istoku su se nase ploce prodavale na crno, uvijek smo bili poznati, nasa muzika je tada bila ispred vremena. Sampanjac, kavijar, ludilo cijeli dan... Pogotovo ta turneja gde je Mica Vukasinovic zamenjivao Ipeta, pa je bend dobio takvu dozu alkohola.

Onda ta snimanja u inostranstvu. Posto smo jos imali ugovor sa "Jugotonom", onda je to bilo "daj da im potrosimo jos para, da bas ne uzivaju do daske". Podrazumevalo se da snimamo dva debilna snimka u RCA studiju u Njujorku, gdje je snimao Karajan sa pokretnim plafonima. Mi smo tu snimali vjecna i znacajna djela kao sto je "Milo-Milo-Milovane", koja od cistog instrumentarija ima jednu harmoniku i mandolinu. Tako, iz cistog pasjaluka.

Ali znao sam dobro sta ce se desiti onog trenutka kad se neko od mojih upetlja sa drogom ili maloljetnicama. Sve se moglo raditi kod nas, samo se nije smelo imati posla sa drogom, da droga bude na turneji. Ne zato sto sam ja puritanac, ili sto ja to ne bi, vec zato sto sam znao da nam je odsjek za drogu u svakom mjestu za petama. Cak su nam dolazili u garderobu i predstavljali se. To je nesto sto je tada bilo u opisu radnog mjesta svakog odeljenja za drogu u Jugoslaviji. "Vidi kume sta ovi imaju u bubnjevima". I onda Ipe stvarno stavi drogu u bubnjeve, i to ni manje ni vise nego tri kile. To sudjenje je bilo pretjerano, vjerovatno u zelji da preko jadnog Ipeta vaspitaju sve ostale milione! Iz svega, Ipe je izasao kao velika zrtva, nakon cega se nikada nije oporavio. Jer, objektivno, nakon ta dva zatvora, tih godina u Zenici i Foci, on je izasao sa jednim gadnim i bolnim iskustvom.

Afere su isle same od sebe... Koliko ploca, toliko afera. Medjutim, ova afera sa drogom mi je najteze pala. Zato sto je neko pao kao licna zrtva. Ostale afere su bile obicne, zabavne.

Secam se da smo krenuli na radnu akciju zato da probamo malo da uvedemo disciplinu u cijelu stvar. Ne znam zbog cega, ali ja vjerujem u ram, okvir za stvari. Pogotovu u ram za ljudsku slobodu. Tako da ne znam sta smo u to doba radili, ali sam imao zestoku potrebu da se vratimo negde gdje nam je postavljen neki okvir koji je mnogo uzi od onoga u kojemu mi uzivamo. Mislio sam da nam to treba za nesto. Isli smo na radnu akciju na kojoj smo radili, nismo svirali. I dan, danas mislim da je to bilo korisno. Bez obzira kako se danas, iz ove perspektive gleda na socijalisticke akcije, mi smo to koristili za privatne, pa moze se reci i zdravstvene svrhe.

Ja sam uvijek voleo taj socijalisticki kic. To je uvijek bio dirljivi kic, toliko dirljivo neukusno da mi je bilo drago. Sa Titom nikada nisam imao direktan susret. Nas su doveli da jednom sviramo za njega pod vrlo mucnim okolnostima i svirali smo jedno deset-petnaest sekundi. Mozete zamisliti kako to izgleda kada sviraju "Bijelo dugme", orkestar, hor i balet Hrvatskog narodnog kazalista! Tito je bio i otisao i onda smo mi ostali sami, tako da ja nemam iskustva koji su drugi muzicari sa njim imali, sjedili i cugali.

Ali kad govorimo o tom kicu moram reci da mi je on bio tako sladak da nisam mogao biti zlocest prema tome. Ja sam volio njegov kozni kaput koji od covjeka odmah napravi direktno spomenik. Ulazile bi i izlazile stvari iz ormara, ali je kod mene uvijek ostajao taj kozni kaput u kome odmah postajes spomenik, taj sam zadrzao mozda deset godina. Od Zdravka Colica sam dobio na poklon sat na kome se Tito pojavljuje i nestaje. Moja se mama volela oblaciti kao Jovanka, sa onim pundjama. To mi je sve izgledalo kao domace, to bi svako uradio da je na njegovom mjestu. Zato mi je to bilo dirljivo. Nije uradio nista sto neko drugi ne bi. Svaki bravar bi svirao klavir, svaka zena bi se drzala kao Jovanka. Imao sam neke veze sa manekenima, pa tu je bila neka gospodja koja je Jovanku oblacila. Ova joj sasije, a ona joj uzme pa jos malko dosije sljokica. To mi je bilo tako slatko. To bi isto i moja mama uradila. Onda sam imao veliki stan nakrcan tim kicem. To sam voleo. Velike Lenjinove plakate, koje sam dovukao iz Rusije. I Marksa. I to sam delio okolo.

Uvijek sam izbegavao razgovore o mojim roditeljima. Nisam zeleo da ih mjesam u moj posao. Cinilo mi se odvise pateticno. Recimo, moj je otac bozji covjek i njega mi je greota dirati. On se poslije svega vratio u svoje selo kod Kirzevaca. Sad pomalo svira violinu. On je inace bio i ostao pravi pravcati vojnik.

On nije bas redovao kako treba. Penzionisan je kao pukovnik ili potpukovnik sto i nije "uredno" ako znas da je iz rata izasao kao borac...

On nije bio tipican vojnik, malo je na svoju ruku i da tako nije, on bi do penzije dalje stigao...Od njega sam naslijedio dobro raspolozenje. Neprekidno sam dobro raspolozen i neprekidno pjevusim.

Rastao sam izmedju Srba, Hrvata i Muslimana. Tako mi i ostatak zivota protice u slicnim okolnostima. Ja sam zbog najpovoljnijeg poreza bio prijavljen u Sloveniji. Volio sam Sarajevo vise nego ista na zemaljskoj kugli, ceznuo za njim kad god sam na duze vrijeme odlazio, ali mi je bilo jako glupo da u njemu placam takav i toliko porez. A onda, jako se veselim sto je "Djurdjevdan" najvaznija pjesma u mojoj karijeri. Ima nekakvog uspjeha u svijetu, zapravo se cijela muzika filma "Dom za vesanje" bazira na toj pjesmi. Veseli me sto je vremenom zaboravljeno ko ju je komponovao vec se pjeva po kafanama kao narodna. A to se desava jednom u karijeri nekog kompozitora; da napise a da se ne osjeti da je pisano nego da je nastalo samo od sebe. Drago mi je da Srbi tako vole jednu moju pjesmu.

Sve je u zivotu tako isprepletano. Kad prodje ovaj uzas, u kojem se svi ljute na poslijednjih 50 godina, ispostavice se, zapravo, da tu ima puno stvari za pljuvanje, ali da je 50 godina u istoriji naroda koji zivi na ovim prostorima ostavilo traga. Jer je nemoguce da se Srbi i Hrvati toliko mijesaju, Muslimani i Srbi, Hrvati i Muslimani, a da jos uvijek zadrzimo sve stare predrasude kao i prije 45 godina! Ne mogu da shvatim da postoji bistar Srbin ili bistar Hrvat koji misli da su svi Hrvati radili prekovremeno u Jasenovcu ili da su svi Srbi cetnici! Predugo su se mijesali da bismo bili toliko netolerantni.